Uticaj Kine na međunarodno poslovanje sve više raste, dok kineski državni investicioni fondovi i kompanije kupuju akcije u velikim energetskim i finansijskim kompanijama. Ti ugovori, međutim prate i određene teškoće.

Kineska vlada ima skoro 10 odsto udjela u američkoj investicionoj banci Morgan Stenli, na njujorškom na Vol Stritu. U Australiji posjeduje akcije u tri najveće bake i u rudarskom gigantu Rio Tinto. Kina je prošle godine na investicije potrošila milijarde dolara suficita od spoljnotrgovinske razmjene. Početkom mjeseca, vladina investiciona agencija kupila je dionice u naftnoj kompaniji Britiš Petroleum i u njenom francuskom rivalu Totalu.

Džesi Vong ,izvršni potpredsjednik kineske državne investicione korporacije, koja posjeduje akcije u Morgan Stenliju i američkoj privatnoj investicionoj kompaniji Blekstoun, objašnjava zašto Kina toliko investira u inostranstvu.

“Porast vrijednosti kineskog juana i pad vrednosti dolara stvorili bi znatno veće gubitke u slučaju da smo novac držali u deviznim rezervama, koje u osnovi ulažu u kupovinu američkih državnih obveznica, čija kamata je nedovoljna da se pokrije inflacija. Zato je centralna vlada odlučila da formira zasebnu instituciju koja će upravljati dijelom deviznih prihoda uz agresivniju investicionu politiku koja garantuje veću dobit.”

Inostrana ulaganja kineskih kompanija su prošle godine, u odnosu na 2006. porasla za 6 odsto - na 18 milijardi dolara, što ne uključuje investicije kineskih finansijskih institucija. Ta ulaganja su međutim izazvala zabrinutost na zapadu, zato što je riječ o kompanijama koje posluju sa ključnim sirovinama kao što su nafta i minerali. Energenti i sirovine ključni su za održavanje snažnog ekonomskog razvoja u Kini. Početkom godine, državna rudarska kompanija Kinalko udružila se sa američkom firmom Alkoa kako bi kupile 12 odsto akcija rudarskog giganta Rio Tinto. Taj potez, mnogi vide kao pokušaj da se obezbijedi zaliha ključnih metala u svijetlu sve većih cijena sirovina na svjetskim tržištima. Politička zabrinutost u inostranstvu je međutim usporila kinesku investicionu strategiju. Na primer, zakonodavci u Vašingtonu su 2005. spriječili pokušaj jedne kineske firme da kupi američku naftnu kompaniju Junokal. Kineski investitori ovih dana uglavnom kupuju manje udjele u kompanijama, koji ne zahtijevaju veću kontrolu i nisu politički osjetljivi, ali im daju ograničenu kontrolu nad imovinom. Žan Fransoa Hušei, direktor francuskog centra za proučavanje savremene Kine, sa sjedištem u Honkongu, kaže da su kineski investitori za sada oprezni.

“Ne žele da privlače preveliku pažnju. Pretpostavljam da će djelovati kao aktivni investitori kada im se za to ukaže prilika. Ukoliko dostignu 20 do 25 odsto udjela u određenoj kompaniji vjerovatno će biti aktivniji i to bi se moglo dogoditi prije nego što smo očekivali, zbog potrebe Kine da obezbijedi zalihe nafte.”

Kineske investicije nijesu uvijek bile uspješne. Kineska državna investiciona kompanija izgubila je milione dolara investiranih u Sjedinjenim Državama, zbog trenutnih problema na finansijskom tržištu. Džesi Vong priznaje da kineske kompanije i fondovi još moraju da uče.

“Nedostaje nam iskustvo. Problemi nastaju kad imate dosta novca, ali nemate iskustvo. Moramo da učimo na sopstvenim greškama.”

Ekonomski analitičari, kao i kritičari Kine, ipak navode da će vremenom kineske investicije biti uspješnije i samim tim prihvatljivije.